Grad Komiža

Komiža (Kom Issa – iza Isse)

Mediteranska arhitektura, uske kamene ulice, visoke kuće, stisnute jedna uz drugu i rublje koje se suši na “ tira – molama ” slika je ribarskog gradića zaustavljena u našim sjećanjima, ali još uvijek živa ovdje na ” otoku bremenitom poviješću i bogatom vremenom”.

Ovdje su stabla rogača starija od našeg vremena, starija od 2000 godina, svjedočila su vremenu prije Isusa! Ovdje i danas, još uvijek , smokva raste iz zida napuštene kamene kuće, kapare se spuštaju u slapovima, a u zraku se miješa miris narančinog cvijeta, vina, pečene ribe i mora. Ovdje su u harmoniji šum mora, pjesma cvrčka, krik galeba i tišina…Ovdje djeca slobodno trče ulicama.

U Komiži se u rano jutro pije najugodnija kava na svijetu, uz novine od jučer i miris toplog kruha.

Putniče, zastani, osjeti bilo otoka, ritmove mora i dopusti da ti otok pruži utočište i mir. Jedan moj prijatelj je uzviknuo “Otoče, volim te!” I poslao pozdrav otoku , utkan u nove generacije, kao što je napjev “Na srid kulfa si” postao otočka himna koju smo baštinili od generacija prije nas…

Tu gosti koji se vrate, postaju “domaći”, postaju dio priča “ faciendi ”, dio veselja koje se dijeli i u zimskom miru spaja dva ljeta.

Povijest

Komiža je po postanku naseobina nastala nakon Isse. Pretpostavlja se da su komišku uvalu naselili već Grci, ali dosad nisu pronađeni sigurni materijalni dokazi. Komiža se prvi put, u pisanim dokumentima, spominje 1145. godine kao Val Comeza u darovnici zadarskog kneza Petra, koji je vladao srednjodalmatinskim otocima.

Smatra se da je benediktinska opatija u mjestu vjerojatno postojala i ranije od prvog zapisa.

Pod mletačkom vladavinom Komiža je zajedno s Visom pripadala Hvarskoj općini. U to doba se ubrzano razvija kao središte ribarstva na ovom dijelu Jadrana. Mletačke vlasti su u 16. stoljeću zabilježile da su samo u jednom danu komiški ribari ulovili tri milijuna tona sardela. Bila je to gospodarska grana koja je omogućila izgradnju crkvi, utvrda i velikih kuća u Komiži.

Pod austrijskom upravom (1815.- 1918.) Komiža dobiva samostalnu općinu pa prerasta u gradić sa svim potrebnim sadržajima. Početkom 20. stoljeća je to već najveće naselje na otoku Visu s blizu 4.000 stanovnika. Tada je izgrađen veliki lukobran i uređena luka, a u mjestu je radilo sedam tvornica za preradu ribe, od kojih je najveća bila ‘Fratelli Mardešić’. S propašću Austro – Ugarske 1918. započinje dugo stoljetno razdoblje stagnacije Komiže do danas.

Za vrijeme Kraljevine SHS, osnova komiškog gospodarstva bogata ribolovna područja oko Palagruže, pripala su Italiji i ostala u njenom sastavu sve do 1947. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja se iseljavanje, mladi odlaze u prekomorske zemlje, stanovništvo je sve starije i malobrojnije. Komiža danas ima oko 1000 stalnih žitelja koji se bave tradicionalnim ribolovom i poljoprivredom.

U Komiži, kao i na cijelom otoku nema industrije, što je razlog depopulacije ali i razlog očuvanog okoliša te mogućnost da se ekološka očuvanost i bioraznolikost održe i u buduće.

Znamenitosti

* Crkva Gospe Gusarice zapravo posvećena Svetoj Mariji. Narodni naziv Gusarica je dobila po legendi o gusarskoj krađi gospine slike koju je more vratilo – izbacilo na plažu ispred crkve

* Mletački kaštel na rivi (Komuna)

* Župna crkva Svetog Nikole (Muster) s ostatcima benediktinskog samostana

* Spomen – dom u Komiži, građen po projektu Stjepana Planića

* Dom kulture – Ivan Vitić

* Zonkotov paloc na trgu Škor, zanimljiv spoj lokalne i barokne arhitekture

* Titova špilja iznad Podšpilja

* Modra špilja na otoku Biševu